Ellers/Pareho - stranica na kojoj se cijeni tolerancija!
31.03.2009., utorak
Feminizam i kolutanje očima po naški
 Većina je žena (osobe koje pripadaju feminizmu ponajprije promatramo kao žene) nesklona da sebe nazove feministkinjom. Tome je često uzrok neznanje, odnosno, ono je uzrok nastanku predrasuda, a feminizam nije iznimka oko kojeg se predrasude kroje. Međutim, veoma je sociološki interesantno studirati naše žene i njihov način života te njihov odnos prema feminizmu. Zanimljiv je i etimološki aspekt tog pokreta i predrasuda oko njega. Kada kažem "naše žene" pritom ne mislim da apsolutno svaku ženu u nas, nego na određene žene o kojima ću ovdje pisati. Za primjere ću uzeti mlade ženske osobe kao i muške, među kojima se najviše krećem, ali i poneke starije. Sljedeći pokušaji teorija se baziraju isključivo na iskustvu i ne bi se trebali promatrati kao valjana sociološka studija. Prve koje mi padaju na pamet je jedan od stereotipa tzv. modernih mladih žena. To mogu biti žene sa stavom prema muškarcima kakav je imala Coco Chanel u 20-tima; ne troše oni mene, trošim ja njih. Ovakav se stav može s jednog kuta gledišta promatrati kao feministički; te žene zbacuju sa sebe položaj submisivnih patrijarhalnih žena ovisnima o muškarcima, položaj sluga muškaraca. Ovakav stav ima u sebi žensku ljubavno- erotsku emancipiranost od muškaraca što ovaj stav, bar u tom ljubavno- erotskom aspektu, čini esencijalno feminističkim. A opet, te se žene rijetko ili nikada nazivaju feministkinjama, odnosno, taj stav je karakteriziraju kao feministički. Iako danas te mlade žene žive nepatrijarhalno, oslobođene od pritiska određenog tajminga za udaju, rađanjem djece, itd., kod njih je negdje u podsvijesti usađen još živući imperativ naše kulture- obavezna udaja i djeca. To više nije vremenski određen imperativ, ali on to svakako jest, brak i djeca predstavljaju vrhunac naše životne sreće a oni koji to nemaju, njihova će sreća biti promatrana kao upitna. Možda je bolje reći da tajming nije sasvim lišen ograničenja, malo jest, ali ne potpuno- muškarci i žene u 30-im godinama još će uvijek biti gledani s upitnim pogledom, upitnim u odnosu na brak i djecu. Te mlade žene rade sve što rade i muškarci njihovih godina; rade, studiraju, imaju veze koje mogu kontrolirati, odnosno, nisu u njima nemoćne, itd. Ali, ukazanje na činjenicu da njihov način života ne bi ni približno tako izgledao da nisu na svijetu postojale feministkinje, često će u njih izazvati reakciju iznenađenja, šoka, nevjerice i nerazumijevanja. Sad, bez obzira na profil osoba, kod nas većina ljudi gleda s prilično negativnim stavom prema feminizmu. Oni ga tumače kroz onaj historijski element feminizma koji je u cijelom svijetu uživao najviše pažnje, zbog svoje radikalnosti i inovativnosti, a to je lezbijski feminizam. To je bila faza feminizma kada su feministkinje išle dublje u žensko pitanje, dublje i dalje od pitanja ženskog poslovnog i pravnog položaja. Pitanje roda, pitanje, rodnog izražaja bilo je eksponiranje,promatranje ženstvenosti kao patrijarhalnog društvenog konstrukta izgrađenog u svrhu manipuliranja žena i podređivanja istih sebi, itd. |
11.03.2009., srijeda
Dašak drukčije kulture- Natya
 Dašak drukčije kulture - Natya Natya je klasicno indijsko kazaliste i dio je klasicne indijske knjizevnosti kavye. Etimologija rijeci natya nije razjasnjena; pojam je vjerovatno izveden iz prakrtskog korijena nat nastalog iz vedskog nrt-plesati. Postavlja se pitanje zasto je doslo do prakrtizacije. Bilo bi dobro napraviti komparativnu analizu korijena nrt/nat s dravidskim natunku, sto znaci drhtati, tresti se, izgubiti srce. Natya predstavlja vrhunac kavye jer objedinjuje stihove i prozu. Sam pojam natya prvi je puta zabiljezen u Natyasastri. Indolozi se natyom malo bave. Vazniji zapadni autori koji se njom bave su - Levi - Konow - Byrski - Miller Kod nas opci su prikaz indijskog kazalista dali R.Katicic u „Staroj indijskoj knjizevnosti“ i Klara Gonc Moacanin u „Klasicnom indijskom kazalistu Sahrdaya“. Kavya je bila svjetovna umjetnosti, sto ne znaci da su joj teme bile iskljucivo profanog karaktera: teme kavye su cesto su profane manifestacije svetoga. Ljubav (kama) je, uz prirodu, omiljena tema kavye. Sve je prozeto ljubavlju prema arhetipskoj shemi: - susret i sjedinjenje - rastanak - ponovo sjedinjenje Nije bilo fatalne ljubavi. Klasicna djela izrazavaju vjeru da se mogu pomiriti razne zivotne mogucnosti, te da se nesklad, bilo drustveni, psiholoski ili fizicki, moze razrijesiti. Najvaznije klasicne drame su: - Kalidasina Sakuntala - Sudraka- Glinena kolica Knjizevnosti u smislu lijepe knjizevnosti (kavya) bila je velika novost knjizevnog razdoblja sto ne znaci da takva knjizevnost u manje razvijenom obliku nije i postojala. Kada se govori o klasicnoj knjizevnosti, prije svega se misli na sanskrt, premda je natya pisana i na drugim jezicima. Kavya iskljucuje: - vjersku knjizevnost (Vede, agama, tantra) - epove i purane - povijesna djela - sastre i rasprave o filozofiji, znanosti i umjetnosti Sanskrtska poetika kriyakalpa je stari naziv za poetiku, moze se prevesti kao tehnika kompozicije kavye. Razvila se iz dramaturgije i sazeta je u 17.poglavlju Natyasastre. Alamkarasastra: to je knjiga o ukrasima. Premda se pojam kavye u uzem smislu odnosi na pjesnistvo, a u sirem smislu obuhvaca svu stvaralacku, tj. Umjetnicku knjizevnost. Moc rijeci vazna je za estetksko iskustvo rase, temeljnog pojma za indijsku teoriju knjizevnosti. Natya je drsyakavya; pjesma koja se gleda, pjesma- predstava. Tekst natye je izrazito lirski, a prate ga pjesma, ples, glazba. Izvodjenje natye zove se prayoga. Osebujnu atmosferu klasicnog indijskog kazalista tvore stilizirana gluma koja ukljucuje kretnje i ples, gluma rijecima, kostimi, sminka- sve te konvencije cine abhinayu ili glumu. Natya se prevodi razlicito: kao indijska drama, sanskrtska drama, staro indijsko kazaliste, ali jedino odredjenje natye kao klasicnog indijskog kazalista podrazumijeva njen pun sadrzaj tog umjetnickog oblika: zrelost forme i sadrzaja, dostojanstven, uravnotezemn i uredjen stil. Natya je bila dvorska umjetost. Vladavina dinastije Gupta, od 4. do 6.st. bila je zlatno doba natye. Postojali su i prije njeni izvori, ali za vrijeme Gupta se pohavio sofisticirani umjetnicki oblik. Formalna i tematska slozenost tekstova natye bili su zabiljezeni u najranijem indijskom djelu o dramskoj teoriji- Bharatinoj Natyasastri. Natya predstavlja totalni teatar buduci da obuhvaca dramski tekst koji izvode glumci stiliziranom glumom uz ples, pjesmu i muziku. Natya je kazaliste za elitu. Sredista duhovnog zivota bili su gradovi i dvorovi u kojima je publika bio gradjanin ili nagaraka. Duhovna mjesta: - Ujjayini - Pataliputra - Ayodha - Mathura Sacuvani su malobrojni tekstovi natye iz razdoblja od 1. do 8.st. od autora kao sto su: - Asvaghosa - Bhasa - Sudraka - Kalidasa - Harsa - Bhavabhuti Sastre- prirucnici koji sadrze propise s preciznim opazanjima, klasifikacije i opise. Sastra je sluzila kao prirucnik za buduce generacije umjetnika. Sastre su bile zbirke propisa za kulturu. Za razumijevanje indijske kulture i intelekta sastra jedan od kljucnih pojmova. NATYASASTRA- najstariji kazalisni prirucnik o umjetnosti kazalista. Njen mitski autor je Bharata. Rukopis Natyasastre otkriven je tek 1865. J.Grosset je izdao prvo kriticko izdanje prvih 14 poglavlja Natyasastre. Nakon toga je stampano izdanje Natyasastre u 4 sveska pod naslovom „Natyasastra of Bharatamuni“, i to izdanje je vazno jer je sacuvani prvi komentar Natyasastre. Vrijeme nastanka smjesta se u raspon od gotovo 1000 godina, od 2.st. do 8.st.pr. Kr. Natyasastra je prava enciklopedija kazalisne umjetnosti i kolektivno je djelo niza autora koje je nastajalo tokom nekoliko stoljeca. Natyasastra se ne prevodi kao Bharatina knjiga o natyi, nego kao glumceva knjiga o natyi, zato sto rijec bharata oznacava glumca. Natyasastra je bila namijenjena dramskim piscima, redateljima i kriticarima. Natyasastra ima 36/37 poglavlja. Natyiji temeljni sastavni dijelovi: - Rasa (estetsko iskustvo ili raspolozenje kao cilj - Bhava (cuvstveno ili dusevno stanje koje vodi rasi) - Abhinaya (gluma), koje ima 4 oblika: 1. vacika- gluma rijecima 2. angika- gluma tijelom 3. sattvika- gluma osjecajima 4. aharya- kostimi i sminka Pojmovi: - Dharmi- nacin izvodjenja - Vrtti- stil - Pravrtti- lokalni stil - Siddhi- uspjeh - Svara- ton, zvuk - Atodya- instrument - Gana- pjesma - Ranga – pozornica Izvori za proucavanje natye su cuvane drame i njihovi komentari. Prigode za izvodjenje natye su bile razne svetkovine. Predstave su se izvodile prilikom rodjenja sina, kraljevskog vjencanja, kraljevskog posvecenja, itd. Natyasastra donosi tekst o uspjehu (siddhi). Postoji bozanski i ljudski uspjeh. Ljudski se izrazava uzvicima, pljeskanjem, bacanjem prstena, itd. Natyasastra pise i o gledatelju- PREKSAKA. Rangira ih na uzvisene, srednje i nize tipove. Govori i o kazalisnoj kritici. Predstave su ocjenjivali suci – PRASNIKA. Natyasastra govori i o vremenu izvodjenja: - drama koja govori o vrlinama izvodi se ujutro - drama s puno muzike izvodi se popodne - ljubavna drama navecer Prema Natyasastri, purvaranga se sastoji od 18 dijelova od kojih se 9 izvede pred publikom, a 9 iza zastora. Zatim, u predstavi, pjevači zauzimaju svoja mjesta, zatim zajedničko uvježbavanje, a zatim slijedi blagoslov ili nandi, koji govori sutradhara (režiser). Nandi sadrži pohvalu bogova, kraljeva, brahmana itd. Šiva je omiljeni bog pohvale. Slijedi napjev ili dhrura, zatim plesni ulomci. Zatim režiser poziva gledatelje i kratko naznačuje sadržaj predstave. Kraj prologa prijelaz je u samu dramu. Prvo ulaze glumci i naglim i brzim pokretima pažnju gledatelja, nakon toga se smiruju i sporije se kreću, uz dijalog. TEKST- priča kazališna je oponašanje (maestralno si to sročila), dijalogizira se, a tekstu se dodaju muzika i ples. JEZICI- jezik može biti neulađen (prakrta) i profinjen (samskrta). Sanskrt govore junaci, ali ako zatreba, mogu se služiti i prakrtom. Prakrte govore ljudi niskog roda, luđaci, prosjaci, isposnici. Izmjena sanskrta i prakrta podudara se razlikom između stiha i proze. Većina stihova je na sanskrtu, a dijalozi i opisi na prakrtima. Dramski tekst razvrstan je u 10 dramskih vrsta ili žanrova (rupaka), kojih ima, zavisno od autora, od 18 do 30. Natyasastra kaže da je 10 rupaka nastalo iz stila (vrtti). Nataka i prakarana imaju graciozan, nježan stil, i zato je prava natya predstavljena natakom i prakaranom. Nataka je epska drama s ljubavno- herojsko- mitološkim sadržajem je naviša vrsta natye (prepisujem kako piše, da ne bi bilo zabune). Temelji se na poznatom sadržaju koji se uzima iz predaje. Najuzornija nataka je kalidasina sakuntala. Prakarana je svjetovna urbana drama koja se od natake razlikuje samo po tome što joj je radnja izmišljena, s junacima iz svakodnevnog života. Natya ne poznaje podjelu na tragediju i komediju. Nakon rupaka Natyasastra govori o plesu, lasyi, kojih ima 12 vrsta. Dramaturgija se bavi načinom na koji je radnja ( vastu) prikazana. Sadržaj je poznat iz epova, purana i kathe. Rijetko se prikazuje tema iz svakodnevnog života ili prikaz povijesnog trenutka. Drama je oponašanje situacija, ima glavnu i sporednu radnju. Cilj radnje je najčešće usmjeren na ljubav ( kama ). Najvažniji element radnje je cilj ili karya, koji znači relativni mir i time se drama zaršava. Dramaturgija u Natyasastri prije svega je namijenjena pjesniku kojeg poučava kako da organizra dramski tekst. Fabula- itirrtta je tijelo, a rasa je duša natye. Napori glumca da dosegne cilj zbiva se u događajima koji su usmjereni prema cilju (artha) ili plodu (phala). Radnja se povezuje spojnicama. Ima ih 5: 1. otvaranje 2. napredovanje 3. razvijanje 4. zastoj 5. rasplet i završetak GLAZBA I PLES Instrumenti- žičani, puhački, ritam, udaraljke i napjevi. Natyasastra dijeli udaraljke na bubnjeve i cimbale. Bubnjevi su par exellence instrument kazališta; oni određuju ritam (tala) i tempo (laya). Natyasastra se bavi i vokalnim recitalom (gana). Natyasastra uključuje brojne napjeve , pjesme među kojima posebnu ulogu ima dhruva ili napjev. Dhruva je stalan napjev koji se javlja u točno određenoj situaciji. Antara dhruva (unutarnji napjev) ima važnu ulogu da prekrije nedostatke kad glumac pogriješi. Dhruve služe da se stvori pravo ozračje, da se pojača efekt radnje. Ponekad ti napjevi podsjećaju na leitmotive u klasičnoj ili filmskoj muzici kako bi sugerirale raspoloženje nekog lika. Dhruve se može usporediti i sa background muzikom filmova. Dhruve je mogao pjevati pjevač, ali budući da su dhruve bile na prakrtu, što je bio jezik žena, dhruve su izvodile žene. PLES Bharata, mitski autor Natyasastre, na pitanje koja je svrha plesa (nrtta) odgovara da njemu ona nije potrebna, nego da je ples tu da rađa ljepotu. Božanska prethodnica plesačica koje izvode karane bila je Parvati, Šivina žena, a njena izvedba tumači se kao blag oblik tandave. Naty detaljno opisuje raznoliko gibanje a posebnu pažnju posvećuje plesnom pokretu. Svjetovni ples natye prikazan je u poglavljima o glumi tijelom (arigikabhinaya) u kojem se opisuju pokreti tzv. Malih udova: oči, usta, obrva, usana, brade, vrsta pogleda, opisuju se pokreti tzv velikih udova: glave, ruku, prsa, bokova, struka itd. Naty pokazuje dobro poznavanje anatomije tijela. Detaljno se opisuju pokreti ruku u plesu: 24 položaja jene ruke, 13 položaja sklopljenih ruku. IZVOĐAČI- Naty ukazuje na razvijeno i stilizirano glumačko umijeće s obilježjem profinjene pantomime koji prate pjesma i muzika. Abhinaya je glumačko umijeće koje vodi predstavu (prayogu) prema publici, ona je umjetnost koja prenosi kazališno djelo gledateljima pri čemu se služi načinima direktnog predstavljanja, vizuelnog i čujnog, putem pjevnog govora, pokreta, izraza lica i tjelesnih položaja, šminke i kostima itd. Prema Naty postoje 4 vrste glume: -glasom -tijelom -ukrasima -osjećajima Gluma osjećajima izvodi se znakovima osjećaja koji izražavaju tjelesna očitovanja osjećajnih stanja- prenosi se 8 sattvika stanja ili nehotične reakcije kao oduzetost, znojenje, suze, promjene boje lica, drhtanje, promjena glasa, nesvjestica. Naty kaže da je sattva u biti ljudsko tijelo i osjećajna stanja (bhava) koja ljudsko biće doživljava proizlaze iz sattve. Jednostavan i prirodan izraz osjećajnog stanja zove hava, kada se izražava pokretom, zadobiva tankoćudnost i draž i tada je to hela. Bogatstvo i složenost glumačkog umijeća ukazuje na to da je klasično kazalište pripadalo prije svega glumcu- ipak se mitski autor Naty zvao Bharata ili Glumac! Patva je pojam koji označava dramski lik. Likovi nisu stereotipni individualci, nego predstavljaju hijeratske uloge u društvu određenom dharmom. Dakle, oni nisu konkretne osobe nego tipične uloge u indijskoj kulturi. Izvođači su tipični muški i ženski likovi i njih ima 3 vrste: uzvišen, srednji i niži. Junak, nayaka, može biti bog, kralj, brahman, ministar, trgovac. Žena može biti kraljica, božica, žena otmjenog porijekla, kurtizana. SCENA I SCENSKI REKVIZITI- jedno od neriješenih pitanja vezanih uz natyu je i pitanje mjesta gdje se ona izvodila. Nije sigurno je li postojala kazališna zgrada ili ne. Tekstovi kavye govore o prostoru za izvođenje u sklopu dvorova ili hramova. Budući da se natya izvodila samo za vrijeme svetkovina, nije bilo potrebe za kazališnom zgradom. Jedini izvor podataka o kazališnoj zgradi je Naty. 2. poglavlje posvećeno kazališnoj zgradi, koja donosi detaljan opis zgrade i uputa za izgradnju. Međutim, nema nikakvih dokaza za postojanjem zgrade – ni materijalnih ni književnih. Ona ostaje samo idealni model iz Naty. Pozornicu i prostor za glumce odvaja zid na kojem su dvoja vrata- lijeva služe za izlazak glumaca na scenu, desna za odlaženje s pozornice. Prostor između vrata bio je predviđen za orkestar . Na zgradi su još dvoja vrata- zapadna vode u garderobu, istočna su ulazna vrata za publiku. Zgrada natkriva krov koji joj daje oblik spilje. Zgrada je ukrašena drvenim ukrasima i ima male prozore. Postojao je i nivo pozornice i nivo gledališta. U takvo kazalište moglo bi stati 150-200 gledatelja. Naty spominje 2 pojma koja se tumače kao zastori- yavanika i pati. Pati je bio zastor na vratima garderobe, a yavanika je bio pomični zastor od tanke tkanine. Scenski rekviziti prema Naty pripadaju u glumu ukrasima aharyabhinaya koja je vezana uz pojam garderoba. U garderobu spadaju dekoracija i šminka. Alamkara je ukrašavanje cvijećem, vijencima, ukrasima, nakitom te odjećom. Za svaki lik postoji propisana boja šminke, određeni tip brade, odjeća, ukras na kosi, kruna. Kada se piše o rasvjeti, smatra se da se i natya izvodila uz svjetlost uljanih svjetiljki ili baklji, iako se to čini nevjerovatno da se natya izvodila u zadimljenom prostoru u polumraku jer tako se ne bi vidjele sva ljepota i bogatstvo natye. RASA Najvažniji pojam vezan za natyu je rasa za koju Natyasastra kaže da bez nje nema ništa smisla. Rasu su, prema tome, podređeni svi ostali elementi natye. Rasa je estetsko načelo, iskustvo, raspoloženje, osjećajna svijest. Rasa je shvaćena kao emocionalna spoznaja koja se podrazumijeva u svakom elementu komada, ali ne kao primjena osjećaja, ona djeluje kao kraj i svrha na drugačiji način. Premda postoji bogata literatura o pojmu rase, rijetko tko se bavi poviješću iste. Prvi se put u estetskom smislu spominje u Natyasastr. Svrha natye je uspostavljanje osjećajnog sklada što se postiže pomoću rase. Rasu se prevodilo pojmoim pojmovima kao što su okus, ukus. Prema toj emotivnoj estetici Natyasastre put do rase vodi preko stalnih duševnih stanja, kojih je 8- ljubav, veselje, žalost, bijes, hrabrost, strah, gađenje, čuđenje. Osnovna rasa natye je ljubav. U rasi kasniji tumači vide blaženstvo (ananda) i zadivljenost što upućuje na to da je za njih djelovanje drame bilo na graničnom području između estetske i vjersko filozofske spoznaje. Pojam rase je još i u doba velikih vjerskih pokreta bhaktija, a posebno bengalskog višnuizma, koji teologiju temelji na estetskim kategorijama rase. Prebivalište rase vremenski i prostorno nije određeno jer je rasa nešto neuhvatljivo, sama dramska izvedba nema rasu, glumac rasu ne doživljava i zato se može reći da je rasa proces estetske percepcije koja se postiže tajanstvenim nadilaženjem vlastite ograničene svijesti- putem direktnog i intuitivnog uvida. U natyi nema tragedije i komedije jer smrt prema indijskom shvaćanju nije tragična, ona je karika u lancu, samo mjena u velikom svemirskom razvoju. Tragedije ne može biti u svjetonazoru u kojem idnividua nema ulogu i pojedinac nije u sukobu s društvom i kozmosom, a smrt je tek privremeno stanje i prijelazni oblik utjelovljenja jer sve se zbiva prema zakonu karmana. Tragička perspektiva pretpostavlja misao da sa svijetom nešto nije u redu, a takvo što je strano indijskom svjetonazoru. Budući da kao takvi ne mogu izabrati ništa što ne bi bilo u skladu s njihovom prirodom, uopće se ne postavlja pitanje izbora- oni djeluju u skladu s dharmom bez obzira na osobnr osjećaje. Likovi su vječni u cikličkom vremenu. EPILOG Dramski tekst natye završava junakovim recitiranjem blagoslova, koji izražava razriješenje dramskog konflikta. Natyasastra ne spominje pojam blagoslova, nego pohvale- prasasti. Natyu je Zapad upoznao preko Kalidasine Sakuntale, koju je sa sanskrta preveo William Jones 1789. ta nataka u indijskoj književnosti bila je vrhunac natye. Jonesov prijevod je za manje od 20 godina doživio 5 izdanja, 1791. Georg Forster je objavio njemački prijevod Šakuntale, 1803. g. Je objavljen francuski prijevod, 1815. talijanski. Za prvo izdanje klasične indijske drame zaslužan je Chezy koji je 1830. u Parizu objavio šakuntalu pod naslovom „le rainessance de Šakuntala“. Sakuntala je bila tako popularna da je 1858. izvedena kao balet u pariškoj Opeti, scenarij je napisao Theophile Gautier. U Zagrebu u HNK –u je za vrijeme intendanture Stjepana Miletića i u Harambašićevom prijevodu s njemačkog, prikazane su dvije indijske drame. Šudrakina Glinena kolica u Zagrebu su prikazana 1894.g. Godina 1890. je bila veoma važna za povijest natye jer je tada tiskana vrijedna knjiga Levija „le theatre indien“ u kojoj ej Levi skupio sve što se tada znalo o indijskom kazalištu. I njegovim piscima on govori o poetici drame, o povijesti indijske drame književnosti. Premda ne natya neiscrpno područke istraživanja i premda su je svi glasoviti indolozi dotakli u svom radu. Prikazivanje natye u Zapadnjačkom kazalištu bila bi besmislena pompa je zapadnjačka percepcija kazališta potpuno drugačija od indijske. |
Drugačiji stil - izvor predrasuda u hrvatskom društvu
 Drugačiji stil oblačenja - izvor predrasuda u hrvatskom društvu U Hrvatskoj je tolerancija prema drugim stilovima oblačenja od onoga koji nosi mainstream veoma niska. Ljudi, zapravo, eksperimentiranje sa stilom ne shvaćaju ozbiljno. Promatraju ga kao prolaznu fazu npr. puberteta. Naravno, ne može se reći da ne postoje ljudi čiji stilovi nisu bili izraženiji, ekstremniji, upadljiviji, više divlji u pubertetu nego kasnije u životu, ali gledanje sve ljude kroz to, čak i da jesu većina, ima svoje ime: primitivizam. To znači: gledanje svijeta kroz sebe. Ljudi su raznih karaktera, navika, itd. i ne može ih se promatrati, s perspektive nošenja i mijenjanja stila oblačenja, ovako: U pubertetu se povede za vodećom strujom koja podrazumijeva određeni stil, kao što je, npr., punk stil i onda entuzijazam s godinama splašnjava i na kraju se osoba odrekne tog stila jer "mora se srediti u ovim godinama" . I taj "put" uopće nije loš; ne šteti toj osobi koja njime ide, a ne šteti ni drugome oko te osobe, dakle: nije loš. Jedino je loše kad te neka takva osoba promatra s podsmjehom na licu kad joj kažeš: "Ne znam hoću li nositi ovaj stil do kraja života, ali znam da moj stil neće nikada biti mainstream, kakav god bio, jer nikad nisam bila takva osoba, uvijek sam se u životu oblačila drugačije, pa mislim da je teško, s obzirom na moju ličnost, da ću biti u mainstream uniformi". To je loše zato jer je to stavljanje osobe u pravokutnik, što bi bilo sasvim u redu da smo svi "po istom receptu". Ali nismo. Najviše volim kada te ljudi pokušavaju strpati ne samo u takvu ladicu, nego i u ladicu s određenim natpisom. Recimo, natpis: "Metalka", "Punkerica", "Sektašica", itd., jer će to itekako pokušavati, pogotovo kad shvate da stil koji promatraju baš i nije očito određen. Naravno da mi se sto puta dogodilo da uđem u tramvaj i da vidim lica ljudi kako me gledaju i gotovo da mogu uzeti ravnalo koji će izmjeriti do koliko se centimetara penju predrasude po crtama lica tih osoba. Kada mi se desi na uđem s ljudima u razgovor (to se ne događa s nepoznatim ljudima u tramvaju), onda pokušam ljubazno i smireno objasniti da se iza mog stila ne krije nikakva filozofija, nikakva religija, samo stilski ukus. Nosim to i to jednostavno jer mi se sviđa, kao što se nekome sviđa nositi nešto što je određeno kao "normalno", a za što nitko ne propitkuje razloge nošenja. I onda, sama sa sobom, potaknuta mnoštvom pitanja, osuda, itd., počnem propitkivati svoje potrebe za oblačenjem na način koji je malo drugačiji. Počinjem se čak i pravdati, samu sebe, sama sa sobom. Ali poslije toga si kontriram govoreći; a zašto bih ja uopće morala iznositi nešto tako privatno strancima kao što je razlog nošenja stila oblačenja, zašto bih se morala gotovo pravdati, kad je moje pravo nositi to što želim, bez i da sama znam razlog (ukoliko ga ima)? Ne bih trebala to uopće propitkivati, spominjati, itd. Ali takav nivo komunikacije s ljudima i takav način života, očito, ne pripada u ovu našu "kulturu". Zato treba ili ignorirati i nositi svoj stil ili se promijeniti, uniformirati se i ne biti izložen provokacijama, propitkivanjima, sumnjanjima, osuđivanjima, prigovorima, popovanjima, itd. |
10.03.2009., utorak
  Homoseksualnost Ljudi danas još uvijek imaju predrasude prema homoseksualnosti. S obzirom na broj ostvarenim prava homoseksualaca diljem svijeta, nije ni čudno. Situacija legalizacije spolnog čina je nešto bolja diljem svijeta, iako je, npr., u Iranu, Iraku, Saudijskoj Arabiji itd. seksualni čin homoseksualnih osoba je ilegalan, pogotovo onaj dvojice muškaraca. Ljudi su stradavali, bivali ubijeni, pretučeni, silovani, izbacivani iz familije, mučeni, zlostavljani... Ali sve to oko- čega? Homoseksualnost nije zločin. Homoseksualnost je ista kao i heteroseksualnost, osim što se vole dvije osobe istog spola, a heteroseksualnost sama nikoga nij ubila, povrijedila, zlostavljala, itd. Homoseksualnost nije bolest. Priroda nas stvara različite po svemu, tako i po našoj seksualnosti, koja je vrlo često veoma šarolika. Tu šarolikost natuknuo je poznati seksolog Kinsey u svojoj Kinseyevoj skali seksualnosti.  Kinseyeva skala govori o varijacijama ljudske seksualnosti. Nula označava potpuno heteroseksualnu osobu, 1 i 2 su orijentacije u kojoj postoje seksualne i/ili emotivne privlačnosti prema istom spolu, ali dominira heteroseksualnost. Broj tri je osoba koju jednako seksualno i/ili emotivno privlače osobe oba spola. Četvorka i petica predstavljaju nijansu seksualnosti u kojoj osobu malo privlače osobe suprotnog spola, ali dominira homoseksualnost. I na kraju, broj 6 označava potpunu homoseksualnost. Seksualne orijentacije i varijacije dolaze iz prirode. Seksualnost i emotivna sklonost ka istome spolu ne može biti posljedica traume; traume su nešto što ostavljaju negativan utjecaj na čovjeka, a ljubav i seks to ne čine. Iz istog razloga homoseksualnost nije bolest. Bolest je nešto što pogađa čovjeka i duhovno i/ili fizički negativno utječe na njega. Bolest se pojavi i prođe, bolest se pojavljuje nekoliko puta uz vremenske razlike, bolest lakše ili teže povređuje čovjeka, u nekom smislu mu ograničava funkcioniranje, svakodnevno ili ne, bolest može i ubiti čovjeka. Homoseksualnost nema ove simptome. Ona ne nestaje i vraća se ponovo, ona ne povređuje čovjeka, ne otežava mu svakodnevno ili drugo funkcioniranje, ne utječe negativno na čovjekov duh ili tijelo i ne ubija ga. Neki će reći da ona to čini jer postoje brojni ljudi koji strašno pate zbog vlastite homoseksualnosti. To jest točno, ali oni ne pate zbog homoseksualnosti same nego zbog homofobije koja nam se usađuje kako se krećemo kroz društvo. Homofobija je odgovorna za autohomofobiju (mržnja ili strah prema vlastitoj homoseksualnosti), a ne seksualna orijentacija sama. Prva predrasuda protiv homoseksualnosti jest da ona nije prirodna jer se homoseksualne osobe idu protiv reprodukcije. To nije točno, jer ne čini homoseksualnost sama homoseksualne osobe nekompetentnima za reprodukciju, već činjenica da su to dvije osobe istoga spola; i dvije heteroseksualne osobe istoga spola neće moći začeti dijete na heteroseksualan način. Osim toga, homoseksualna osoba sama nije nužno neplodna. Postoje plodne i neplodne heteroseksualne, biseksualne, panseksualne, omniseksualne, homoseksualne i aseksualne osobe. Plodnost nema veze sa seksualnom orijentacijom već sa tijelom. Također, činjenica da dvije osobe istog spola ne mogu začeti dijete na heteroseksualan način ne utječe na njihovu želju za djecom, odnosno, ona nije manja u usporedbi sa željom u heteroseksualnih osoba. Postoje i neplodni heteroseksualni parovi koji jednako žele djecu kao i plodni heteroseksualni parovi. Želja za djecom ne ide iz moći reprodukcije, nego iz osobe, njenog karaktera, njenog društvenog oblikovanja, itd. Predrasude iz kuta seksa Ljudi promatraju homoseksualnost u okviru seksa. Za to su djelomično zaslužne udruge i događaji u organizaciji udruga te mediji, ali o tome drugom prilikom. Ljudi kada pomisle na homoseksualnost, pomisle prvo na mušku homoseksualnost, zatim se koncentriraju na seks između dva muškarca pa onda zamisle pedikaciju (penetriranje u anus), često misleći da je to osnova muškog homoseksualnog seksa, analoški s onim što smatraju osnovom heteroseksualnog seksa; penetriranje penisa u rupu (vaginu ili anus). Međutim, mnogim parovima pedikacija nije primarna, a ima i parova koji pedikaciju ne prakticiraju uopće. Muškarci prakticiraju uzajamnu masturbaciju i fellacio također. Prema ženskom se homoseksualnom seksu se gaje mnoge predrasude. Ljudima je često pojam seksa vezan za penetraciju i mnogima seks nije seks ukoliko je ne uključuje. Idući dalje tim tokom misli, mnogi se od njih pitaju kako lezbijke to izvode, s obzirom da nemaju čime penetrirati jedna u drugu. Ako razmišljaju dalje, dođu do zaključka da, s obzirom da misle kako je penetracija imperativ, lezbijke moraju imati nekakav vibrator ili dildo. Lezbijski seks uopće nije ono što pornići prikazuju: Dvije napirlitane plavuše koje se nježno maze (jer bez prisustva penisa ne može postojati velika strast) i igraju se eventualno gurajući jedna drugoj dildo u vaginu te se nježno lickaju. Velika je zabluda da bez prisustva penisa nema velikog seksualnog apetita ni strasti. Lako je objašnjivo. Žene u pornićima koje to rade nisu lezbijke- zato nema strasti. Lezbijke imaju strasti i njima ne nedostaje strasti nedostatkom penisa jer sama riječ kaže- one su lezbijke, dakle, žene koje privlače druge žene a ne muškarci. Ovakva je predrasuda došla iz muškog heteroseksualnog egocentrizma, kojem konvenira da je muškarac potreban svugdje gdje ima nečeg ženskog., Lezbijski se seks ne mora sastojati nužno od penetracije. Ljudi često misle da lezbijke mogu malo toga raditi s obzirom na anatomiju; istina je upravo suprotna. Lezbijke se mogu zadovoljavati klitoralno, mogu izvoditi tribadiju (trljanje vagine o vaginu), a veoma je česta penetracija prstima, što je, ustvari, mnogo bolje od penisa jer je širina lako podesiva (jedan prst, dva prsta, tri prsta...) Nadalje, lezbijke mogu prakticirati cunnilingus, 69, a tu su i igračke. Predrasude vezane za izgled Postoje određeni stereotipi za homoseksualca i lezbijku, vezani za njihov izgled. Stereotip gay muškarca jest da je feminiziran, a stereotip lezbijke jest da je muškobanjasta. Takve osobe postoje, da, to jest činjenica, a jesu li u većini, teško je reći, iako mogu reći da mediji potiču vidljivost tih stereotipa pa ljudi svjesno ili nesvjesno dobivaju sliku o tome da su takvi stereotipi isključivo sastavni dio gay populacije. Koliki je omjer stereotipa i nestereotipa teško je reći, ali sa sigurnošću mogu reći da nisu svi gay muškarci feminizirani dečkići opsjednuti seksom koji trčkaraju okolo u rozim majicama i idu u shopping sa svojom najboljom hetero frendicom. Isto tako, nisu sve lezbijke muškobanjaste, kratko ošišane, grubog izraza lica koje prate nogomet i u slobodno vrijeme popravljaju aute. Stereotipi nisu uvijek većina. Ima mnogo izuzetno muževnih gay muškaraca za koje nitko ne bi rekao da su gay, a isto tako ima i veoma ženstvenih lezbijki. Ima i onih koji su umjereno muževni i umjereno ženstvene, kao i nijansi između. Prosječnu lezbijku ili gay muškarca se ne može tako lako uočiti na ulici kako to sugeriraju mediji. |
